– REPORTAŽA –
Tekst: Veronika Jerkić, Krešimir Dugandžić, Lana Limov (novinarska sekcija)
Foto: Nikola Obad (novinarska sekcija) i Josip Cvitanović (urednik portala: visici.com)
Učenici novinarske i dramske sekcije predmetne nastave naše centralne škole zajedno s voditeljem Igorom Benom, ravnateljem Đurom Ragužem i urednikom portala visici.com Josipom Cvitanovićem imali su priliku obići postrojenja Hidroelektrane Čapljina. Ovaj posjet zamišljen je i kao terenski dio školskog projekta “Djeca i mediji” u kojem se učenici naše škole izravno upoznaju s medijskom kulturom (kazalište, film, novine, elektronski mediji), a u sklopu koje smo mi, kao učenici novinarske sekcije, napravili reportažu o ovom čudu arhitekture i najznačajnijem građevinskom objektu općine Čapljina.
No za početak nekoliko važnih činjenica o samom objektu. Hidroelektrana Čapljina (glavno postrojenje) smještena je u Svitavi, u općini Čapljina. Njezini objekti nalaze se i na području općina Neum i Ravno, a istim sustavom povezana je i s općinama Trebinje i Dubrovnik. Gradila se 8 godina i počela je s radom 25. studenog 1979. (današnji Dan državnosti BiH). Elektrana koristi preljevne vode na brani Grančarevo iz akumulacije Bileća, preljevne vode između protoka između brane Grančarevo i brane Gorica i vode vlastitog slivnog područja nizvodno od brane Gorica. Od brane Gorica izgrađen je dovodni kanal, uglavnom trasom korita rijeke Trebišnjice do zapadnog kraja Popova polja gdje se formira gornji kompezacijski bazen. Voda se dovodi tunelom u smjeru Hutova blata gdje je podzemna strojarska hala s dva agregata. U vrijeme kada je izgrađena bila je prva reverzibilna elektrana na prostoru bivše Jugoslavije, a i danas je jedna od rijetkih reverzibilnih hidroelektrana što joj daje posebnu prednost jer jednu vodu može koristiti više puta.
Autobus HEČ-a čekao nas je ispred škole u četvrtak 15. veljače 2018. u 9:00 h. Na ovaj put nagradno su krenuli sudionici filma “Jerkine nove čorape” kojeg je produkcija u tijeku, sudionici predstave “Mećava” koja se uskoro izvodi u kinu Mogorjelo i mi, mali novinari, na posebnom zadatku. Naši ljubazni domaćini na čelu s vodičem i glavnim građevinskim inžinjerom Andrejom Boškovićem, te njegovim kolegicama Martinom Nikše i Olgom Đevenicom zbilja su se potrudili da nam pokažu sve zanimljivosti i čari ovog velikog kompleksa.
Put nas je vodio krivudavom i zaista “živopisnom”, reklo bi se i opasnom cestom, najprije prema Svitavi, a potom prema Hutovu gdje je počela naša misija. Cesta je vrlo uska s puno nepredvidivih okuka tako da trebaš biti jako oprezan ukoliko putuješ ovim krajevima. Na sreću naš vozač jako dobro poznaje cestu jer tim putem prometuje svaki dan tako da nam je vožnja bila ugodna, no morali smo sjediti kako ne bi došlo do neželjenih situacija u slučaju naglog kočenja. Osim toga imali smo i predivan pogled, pogotovo prema akumulacijskom jezeru Svitava.
Hutovo je mjesto koje se nalazi na regionalnom putu za Neum i koje je poznato po čuvenoj Hadžibegovoj kuli koju danas posjećuju avanturisti i turisti, a koje je svoj veliki značaj imalo je prije nekih 40-tak godina, dok je postojala željeznička pruga prema Baru i Dubrovniku. Hutovo je bilo pravo malo središte i sjecište različitih zbivanja. Škola koju je tada pohađalo preko 900 učenika, danas pohađa u pravilu manje od 10. Ukidanje pruge bio je šok za stanovnike jer su cestovne veze sa svijetom jako loše. U ovom sada malobrojnom selu zatekli smo, odnosno prava je rijetkost da ga neće susresti na putu, jednog od poznatih stanovnika, koji redovito zaustavlja vozila, a njegov nadimak je “Muški”.
Uz samo mjesto Hutovo nalazi se akumulacijsko jezero koje je dio elektrane. Vodič nam je pokazao mjesto gdje završava rijeka Trebišnjica, odnosno tunel koji je spaja s jezerom. Vidjeli smo i korito kojim je nekada tekla Trebišnjica. Sada su na tom mjestu velike rupe u tlu. Budući da je rijeka ponirala, željelo se iskoristiti njen vodni potencijal, pa je prilikom gradnje napravljeno 67 kilometara betoniranog korita kojim danas teče Trebišnjica. 22 kilometra su u vlasništvu JP Elektroprivreda HZHB, a 45 u vlasništvu JP Elektroprivreda RS. Trebišnjica se ne ulijeva izravno u jezero nego to čini putem tunela kako ne bi došlo do naglog udara jer su struje jake. Uz jezersko postrojenje hidroelektrane imali smo priliku objedovati, učiniti par fotografija i od Andreja saznati neke činjenice. Akumulacijsko jezero je zapremine 6 milijuna kubika vode i nepravilnog je oblika. Korito mu je betonirano, a unutar jezera nalaze se brojni filteri koji reguliraju stabilnost vode jer iako je dno betonirano, tu se prirodno nalaze ponori i događa se da se jave rascijepi. Od jezera kroz brdo vodi tunel dužine 8 km i promjera 2 m do bazena iz kojeg voda odlazi na strojarnicu. Taj bazen bio je i druga destinacija našeg putovanja. No zbog sigurnosti nismo se spuštali nego smo ga vidjeli odozgo. On je u obliku srca. Ovo mjesto je jedinstveno jer s njega se mogu jasno vidjeti i Svitavsko i Deransko jezero što je bilo gdje drugdje vrlo teško. Zato smo ovdje iskoristili priliku uslikati panoramu.
Put nas je dalje vodio u sam prostor hidroelektrane, odnosno strojare gdje se nalaze pogoni i dva glavna generatora. U mjestu Svitava nalazi se tunel koji vodi izravno do ovih postrojenja. Ispred tunela dočekao nas je spomenik trinaestorici radnika koji su poginuli gradeći hidroelektranu, jer je probijanje brda bio i iznimno opasan zadatak. Na kraju tunela koji zadire duboko u brdo nalazi se ogromna hala gdje je upravljački centar, a ispod kojeg se odlazi još dublje prostor gdje su generatori. Ogromne dimenzije ovu strojaru čine jednom od najvećih objekata te vrste u svijetu. Generatori su smješteni preko 20 m ispod razine mora tako da su što zbog tlakova, što zbog umjetnog zraka unutar brda, neki naši učenici osjetili blagu vrtoglavicu, pa su se vratili u glavnu halu, dok su nam Zvone i Andrej objašnjavali način rada generatora koji smo promatrali. Biti oko kilometra duboko u brdu, pa i ispod morske razine radnicima HEČ-a je svakodnevnica i neki su imali prvih dana problema s prilagodbom na specifične uvjete, a kasnije sve, kako kažu, postane rutina.
Nakon razgledavanja strojare sjeli smo ponovno u autobus i odvezli se do ustave Krupa i nasipa. Vode iz hidroelektrane akumuliraju se u tzv. donjem bazenu ili jezeru, odnosno Svitavskom jezeru kojeg zatvara ova ustava.
Ustava Krupa regulira vode iz donjeg kompezacijskog bazena crpne hidrelektrane Svitava u rijeku Krupu i tako isto suprotno pošto je rijeka Krupa jedna od rijetkih rijeka, a možda i jedina na svijetu koja ima tok uzvodno i nizvodno. Kada Neretva dođe na određeni nivo, tada rijeka Krupa ide uzvodno, a kada je manja, ide nizvodno. Ustava Krupa regulira protok voda kako ne bi došlo do poplava i prelijevanja preko nasipa. Na ustavi Krupa postoji sedam zatvora, a od toga se većinom koriste dva i to ona u sredini, jer kad bi se otvorili svi, voda bi se opet vratila u jezero.
Potom smo prošetali nasipom koji odvaja Svitavsko jezero od rijeke Krupe. Bilo je dosta sklisko i mokro, ali oni najuporniji došli su do samog kraja naše rute, odnosno mjesta gdje nasip dijeli umjetno Svitavsko i prirodno Deransko jezero koje je jako značajno zbog Parka prirode Hutovo blato. Nasipi služe i da se ta dva jezera ne spoje zbog različite ph vrijednosti voda. Za vrijeme velikih poplava prije par godina došlo je do pretjerane akumulacije vode, pa su se okolna sela: Višići, Klepci i Čeljevo spašavala gradnjom zečjih nasipa.
Umorni i zadovoljni nakon toga vratili smo se u autobus koji nas je odvezao do Višića, Čeljeva i Klepaca, gdje tko od nas stanuje. Malo smo i zapjevali. Treba reći da nas je cijeli dan pratila neka pozitivna atmosfera i nadamo se da ćemo ovakvih događaja imati više jer je terenski oblik nastave nešto najbolje. Družimo se i zezamo, a usput mnogo toga naučimo. Mnogi od nas do sada nisu ni čuli za ovu hidroelektranu, a sada smo otišli puni dojmova. Znamo da naša općina i naš kraj kriju mnogo zanimljivih lokacija i vjerujemo da ćemo u sklopu rada naše sekcije sve to i obići.